Međunarodne finansijske institucije čovečanstvu prave mnogo više štete nego koristi, jer diktiraju zemljama šta treba da urade, a pogotovo to čine kada su države zbog zaduženja obavezne da ih slušaju - kaže Jože Mencinger, profesor Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Ljubljani.
Mencinger objašnjava da se ne radi o alternativi: štednja ili zaduživanje. Radi se o pravoj meri umesto histeričnog kretanja od jednog ekstrema do drugog.
- Dakle, od ekstremnog zaduživanja pred krizom do ekstremne štednje sada. Pored toga, kriza koju imamo, nije, osim možda u Grčkoj, nastala zbog velikih javnih sektora i razbacivanja u njima. Ona je posledica dešavanja u finansijskom sektoru. Prave razloge za krizu treba tražiti u preraspodeli društvenog proizvoda na štetu rada i u korist kapitala, koja traje decenijama i koja je povećavala jaz između štednje i investicija - viškovi štednje korišćeni su za privatizacije, preuzimanja preduzeća i špekulacije - objašnajva on.
On navodi i da je proizvodnja, uz to, prenošena u zemlje s jeftinom radnom snagom, što je još više povećavalo jaz između ponude i potražnje.
Na pitanje kako je moguće sprovesti strategiju da se proizvodi za izvoz kada znamo da razvijene zemlje trenutno imaju mnogo veću proizvodnju od tražnje Menciger kaže da slobodnih tržišta jednostavno nema.
- Niko ne čeka na proizvode iz Srbije ili Slovenije, iako kao male zemlje zavise od izvoza. Udeo koji u društvenom proizvodu Slovenije ima izvoz, veći je od udela tražnje stanovništva. Dodajte popunjenost tržišta i štednu histeriju, što ”jedini spas” pretvara u puku iluziju i pričanje koje ništa ne košta, a i ne znači - kaže on.
Ostavi komentar