Osim što banke u Srbiji međusobno trguju potraživanjima (kreditima) građana, one istovremeno „prodaju” i njihove ugovore. Ovu praksu koja je sve češća na bankarskom tržištu pravnici smatraju nezakonitom i obmanjujućom za građane.
Kako kaže advokat Vojin Biljić, po našem pravu, da bi došlo do ustupanja bilo kog ugovora, neophodna je saglasnost i banke i klijenta. Bez toga, dodaje, nije moguće da klijent jedne postane klijent druge banke.
– Šta rade banke? Ovaj posao rade pod velom prenosa potraživanja pošto za to nije potrebna saglasnost klijenta. Dakle, jedna banka prenese sva svoja dospela i nedospela potraživanja drugoj banci i zajedno sa potraživanjima sredstva obezbeđenja.
I to je u skladu sa zakonom.
Međutim, problem je što banke zaključe ugovor o prenosu potraživanja, a ponašaju se kao da je izvršeno ustupanje ugovora. Tako nova banka koja je preuzela portfolio daje informacije, razmatra prigovore, preuzima kreditni dosije, pa čak i proglašava dospelost kredita – objašnjava Biljić i dodaje da neke banke idu toliko daleko da samoinicijativno otvaraju tekući račun klijenata bez njihove saglasnosti.
Inače, banka se prenosom potraživanja ne može osloboditi obaveza prema klijentu. Iako njegove rate kredita, posle prenosa potraživanja, naplaćuje druga banka, ona sa kojom je zaključio ugovor trebalo bi i dalje da mu daje informacije, rešava prigovore ili proglasi kredit dospelim. Kod nje ostaje kreditni dosije klijenta, ali u praksi to nije tako. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, smatraju pravnici, nije sporan , nego je problem u njegovom tumačenju i zloupotrebi koja se najbolje može ilustrovati mogućim sudskim sporom. U slučaju da do njega dođe sudovi automatski odbacuju tužbu protiv „nove” banke, jer ona nije u ugovornom odnosu sa klijentom.
– Po našem pravu sve ove radnje nemaju pravno dejstvo pošto ustupanje ugovora nije izvršeno, bez obzira što se klijenti obaveštavaju o suprotnom, što im se izdaju nove kartice ili vode kreditni dosijei. Konkretno, ako nova banka klijentu proglasi kredit dospelim, ako mu da informaciju ili mu reši prigovor, to se u pravu smatra nezvanim vršenjem tuđih poslova u odnosu na raniju banku, a prevarom u privrednom poslovanju u odnosu na klijenta – objašnjava Vojin Biljić.
On zaključuje da se stara banka ne može osloboditi svoje obaveze da ona rešava prigovore ili da klijentu pruža informacije. Razlog je, ističe, to što se voljom građana za stupanje u ugovorne odnose ne može trgovati.
– Posebno će biti interesantno koji će biti stav sudova u slučaju da nova banka, na primer, proglasi kredit dospelim i aktivira hipoteku, nanoseći na taj način štetu klijentu. Da li će ovo biti novi osnov za masovne tužbe klijenata protiv banaka – pita naš sagovornik.
Prema Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga, banka može da ustupi potraživanje od fizičkog lica samo drugoj banci. Korisnik u tom slučaju zadržava sva prava koja su ugovorena, kao i pravo isticanja prigovora prema drugoj banci koje je imao i prema prvoj banci, navode u NBS. Međutim, iz odgovora NBS nedvosmisleno se može zaključiti da građani više nemaju ništa sa starom bankom i da je adresa za sve poslove i prigovore – nova banka.
– Prilikom ustupanja potraživanja banka ustupa kompletnu ugovornu dokumentaciju drugoj banci. Korisnik ima pravo da novoj banci podnese prigovor i ostvaruje druga prava iz ugovornog odnosa – kažu u NBS, dodajući da u poslovnoj praksi prodaja portfolija podrazumeva kako ustupanje potraživanja, tako i ustupanje ugovora.
– Pri ustupanju potraživanja, saglasnost korisnika – dužnika banke, nije potrebna, osim ako nije drugačije ugovoreno. Banka je, međutim, dužna da ga obavesti o tome i od tog momenta ustupanje ima dejstvo prema korisniku – navode iz NBS u odgovoru „Politici”.
Kada je reč o primeni instituta ustupanja ugovora, na šta upozorava struka, u NBS ističu da je po Zakonu o obligacionim odnosima neophodan pristanak druge ugovorne strane, u konkretnom slučaju korisnika – dužnika banke. Kažu da korisnik može dati pristanak i unapred (prilikom zaključivanja inicijalnog ugovora sa bankom), i u tom slučaju ugovorni odnos prelazi na drugu ugovornu stranu (prijemnika) i korisnika u času kada je korisnik obavešten o ustupanju tog ugovora. Da li će korisnik i dalje imati otvoren tekući račun kod banke koja ustupa svoja potraživanja, odnosno ustupa ugovor, zavisi od sporazuma korisnika i banke, te je moguće ugovoriti da će ugovor o otvaranju i vođenju tekućeg računa biti predmet ustupanja zajedno sa ustupanjem potraživanja, odnosno ustupanjem ugovora o pružanju „kreditnih usluga” banke.
Znači li ovo da će u budućnosti biti potpuno nevažno u kojoj banci otvaramo račun i da ćemo svi potpisivati blanko pristanak da naš ugovor, u svakom trenutku, može da preuzme neka druga banka.
Ostavi komentar