Recenzije na Guglu ostavlja samo 1% potrošača, a taj broj na ostalim platformama može ide do 15%. Da li je to malo?
Na to pitanje se može dati kvalitetniji odgovor, ako znamo da 83% deli svoja loša iskustva sa porodicom i do 90% sa prijateljima.
Moglo bi se reći da je malo za razumevanje realnosti jer je uzorak u potpunosti prilagođen, bez kvota, te ne možemo koristiti modele koji su nam dostupni iz teorije verovatnoće.
Međutim, ako se gleda značajnost tog podatka za potrošače, onda sam broj ostavljenih recenzija od 1% do 15% nije važan. Ipak, i tu postoje ograničenja. Nema istu snagu mali i veliki broj recenzija. Čak nema ni istu snagu veliki broj pozitivnih/negativnih recenzija bez komentara ili multimedijalnog sadržaja (dokaza).
Recenzije imaju veću vrednost kod osoba koji putuju ili kod ljudi koji nemaju veliki krug prijatelja ili poznanika. Tada recenzije mogu imati ulogu savetnika i značajne su. Recenzije imaju malu ili nevažnu ulogu kada ih je malo i ne deluju autentično.
Kako se boriti?
Takođe, deo potrošača je svestan činjenice da recenzije mogu biti “naručene” od strane konkurencije (negativne) ili od stvarne kompanije koja se oglašava (pozitivne). Deo njih još ne pravi takvu razliku. Pa, kako se onda sa svim tim boriti?
Evo dva primera. Najveći uticaj na zatvaranje restorana Gordona Remzija u centru Londona su loše recenzije. Čak ni cena hamburgera od skoro 2.500 dinara nije bila glavni faktor. Sa druge strane, lokalni “igrač” je pretvorio lošu recenziju u viralnu sliku svog lokala.
Kompanije na prvom mestu moraju da poznaju svoje potrošače. Da komuniciraju sa njima na način koji je njima prihvatljiv. Na osnovu toga mnogo je lakše napraviti strategiju odnosa na mrežama gde su recenzije aktivne. Ako je reakcija kompanije stihijska, jednostavno se to oseti. Svesno ili podsvesno.
Ostavi komentar